Duhovna fizika promatra mehanizme koji upravljaju životom, događajima i svim elementima koji doprinose postojanju ovog svemira, kroz prizmu mistične vizije i osobnog istraživanja. Metoda kojom se istražuju principi i zakoni prolazi kroz vježbu vlastitih osjetila i vlastitih sposobnosti: svaki istraživač istražuje i eksperimentira, primjenjuje i ispravlja, otvara nove granice shvaćanju stvarnosti koja nas okružuje.
Duhovna fizika se rađa kroz dijalektični proces unutar stvarnosti Damanhura i njezin je jezik dinamičan, u stalnoj evoluciji i obnovi. Česti su susreti u kojima Damanhurci raspravljaju o hipotezama i otkrićima i međusobno se nadopunjuju. Ponekad se razvijaju različite škole misli koje interpretiraju iste principe kroz različite točke gledišta i iz tih se razmjena rađaju dodatne točke za razmišljanje.
Među osnovnim temama su kozmologija, fizika prostora-vremena, struktura materije i zakoni koji podupiru svemir. Iz proučavanja Duhovne fizike rađa se tehnologija koja se koristi za intervenciju u sinkronicitetu, prostoru i vremenu, kako bi se intenzivirale i pojačale naše percepcije i naša senzibilnost, te naše tijelo održalo zdravim.
Duhovna fizika uzima u obzir “glavne sustave”, filozofske implikacije, suptilni ekosustav i individuu u njezinoj fizičkoj, energetskoj i duhovnoj složenosti.

Duhovna fizika pretpostavlja da je polje Bivanja prožeto Primordijalnim zakonima. Ti zakoni susrećući se u stalnoj varijaciji recipročnih tokova generirajući više različitih razina postojanja nazvanih “svemirima”. Svaki svemir definira se kao “polje zakona”. Unutar svakog svemira ne djeluju više Primordijalni zakoni već njihov derivati; odatle dolazi naziv Derivirani zakoni. Osam je zakona koji se susreću u jednakoj ravnoteži u našem svemiru, “Svemiru Formi”:
* Sinkronicitet
* Jedinstveni  atom
* Božanstvo
* Geometrijska esencija
* Vremenska matrica
* Pad događaja
* Kaos
* Strelica Kompleksnosti
Iz međudjelovanja ovih temeljnih sila izvire Vrijeme. Svemir formi je karakteriziran raznovrsnošću i raznolikošću formi, njihovom međusobnom udaljenosti i interakcijom, te interakcijom njih i Vremena. Unutar ovog svemira svjetovi na kojima je prisutan život povezani su sistemom toka misli, informacija, energija - Sinkronim Linijama, koje su još od prvih godina Damanhura bile predmet istraživanja Falca Tarassaca. Sinkrone linije Zemlje formiraju mrežu od osamnaest glavnih linija i bezbroj minornih linija. Damanhur i Hramovi Čovječanstva sagrađeni su na točki križanja četiri Sinkrone linije.

Duhovna fizika gleda na Vrijeme s dvije glavne točke gledišta: kao slijed događaja koji su međusobno u odnosu uzrok-posljedica te kao “teritorij” gdje su svi događaji prisutni, istovremeni i gdje više ne vrijedi zakon uzrok-posljedica.
U prvom slučaju ima smisla ideja o prošlosti-sadašnjosti-budućnosti, kako je to uobičajeno kada promatramo linearnom logikom. U drugom slučaju postoji “vječna sadašnjost” gdje se može razviti beskonačan broj sekvenci mogućih događaja. Obje pretpostavke otvaraju seriju važnih mogućnosti koje vode do elaboriranja složenih teorija o Vremenu i istraživanju prostorno-vremenskoga tkanja.
Vrijeme, povrh toga, nije jednostavno “nešto što protječe”, već je element sa specifičnim karakteristikama, ovisno o parametrima težine, gustoće i temperature. Ovisno o tim karakteristikama Vrijeme je “spremnik događaja” u pravom smislu te riječi koji, spojen s prostorom, čini mogućim razvoj događaja. Na Vrijeme se u Duhovnoj fizici gleda kao pravo prirodno kraljevstvo. Uz kraljevstvo minerala, biljaka i životinja, postoji i “vremensko kraljevstvo”: inteligentni ekosustav koji je u interakciji s prostornim kraljevstvima po točno određenim zakonima. U vremenskom kraljevstvu razvijaju se razne paralelne vremenske grane, područja u kojima vrijeme teče na različite načine. Moguće je spoznati i djelovati u vremenskom kraljevstvu zahvaljujući tehnologiji “vremenskog sjemenja”, čije “sijanje” čini mogućim usmjeravanje tijeka događaja, pokretanje novih sekvenci i modifikaciju efekata prošlosti na sadašnjost… Čak možemo uzeti u obzir hipotezu o teoriji putovanja kroz vrijeme, izazov kojem su Damanhurci uvijek strastveno pristupali.

Prema Duhovnoj fizici, ljudsko biće postoji na različitim razinama: fizičkoj, energetskoj i duhovnoj. Uz fizičko tijelo postoji jedna složena suptilna fiziologija u kojoj djeluju energetska tijela, vitalna aura, sistem mikro-linija, čakre (Damanhurci ih zovu i “adonajba”) i brojni drugi organi koje je važno osvijestiti.
I naša struktura duše je složena stvarnost: unutar nas koegzistiraju mnoge osobnosti, od kojih se svaka izražava vlastitim karakterom, vizijama, potrebama, posebnostima i strastima, baš kao što to čine različite zasebne osobe. Neka vrsta unutarnje mikro-zajednice koja treba postići dogovor i harmoniju među svojim dijelovima, kako bi naš život živjeli spokojno i u ravnoteži! Svako ljudsko biće ugošćuje božansku iskru, izvedenicu naše duhovne prirode, koja ujedinjuje sva bića u svemiru. To čovjeka čini bićem-mostom, koje ima sposobnost približiti materijalnu razinu duhovnoj. Postati intimno svjestan vlastite božanske iskre znači proći evolutivni put.
U trenutku smrti, dok se fizičko i energetska tijela dezintegriraju, struktura duše opstaje i doseže Prag, dimenziju u kojoj ne postoji vrijeme i gdje različite osobnosti iščekuju mogućnosti nove inkarnacije.
“Prosvjetljenje” i “metamorfoza” predstavljaju ciljeve ljudskog bića na njegovom putu prema buđenju svjesnosti o vlastitoj funkciji u Svemiru.