Damanhur je uvijek investirao u samodostatnost. Već od početka osamdesetih, kada još nije postojao sustav odvajanja otpada, Damanhurci su ga već prakticirali nastojeći reciklirati sve što je moguće i izbjeći unošenje plastičnih i štetnih materijala na teritorij.
U to vrijeme su sa kompostnim otpadom stvarali eksperimentalne bojlere za toplu sanitarnu vodu. Prvi solarni kolektor napravljen je od starog satelitskog tanjura. Eksperimenti prvih godina pokazali su se jako korisnima u idućim godinama, kada su se Damanhurci upustili u realizaciju postrojenja obnovljive energije i zelene gadnje.
1985./86. radili su na eksperimentu “Toplo ulje”, izmjenjivalo se po pet osoba: svi  Damanhurci su godinu dana živjeli u kolibi u planini u klimi apsolutne samodostatnosti, hraneći se samo onim što su mogli organski proizvesti ili razmijeniti, krećući se pješice ili biciklom, noseći odjeću koju su sami istkali i cipele koje su sami napravili, proizvodeći električnu energiju na dinamu ili pedalu za par lampica koje su koristili.
“Toplo ulje” je otad postalo ime damanhurskog projekta u cijelosti posvećenog samodostatnosti prehrane, prostora za život, proizvodnje u znaku prirodnosti i valorizacije resursa iz okoline.
Drugi projekt rođen istih godina, “Radimo za proljeće”, potiče nastanak mnogih malih obrta okrenutih realizaciji lanaca aktivnosti koji su u stanju međusobno se podržavati. Današnji damanhurski ekonomski model, koji pomiruje samodostatnost, radnu etiku i dobit inspirira se istim konceptima, premda su se u četrdeset godina od njegovog utemeljenja i Damanhur i broj njegovih poduzeća znatno povećali.