Samodostatnost se u Damanhuru vrednuje iz kulturne perspektive. S te točke gledišta, početak svakog umjetničkog puta treba uvijek biti temeljen na osobnom instinktu i sposobnosti da se “uči kroz rad” te da se, jednom kad se otvori kanal inspiracije, brine samo o tehničkoj strani. Prema tome, umjetnik treba voditi instinkt.
Drugi ključni element je sposobnost da se radi u grupama. Slikanje i kiparstvo su uglavnom slični izrazi, kako u njihovom konceptu tako i u stvaranju, te se u njihovoj izradi izmjenjuju različite ruke. To se događa i u glazbi i u kazalištu; stoga rijetko viđamo standup priredbe ili solo nastupe.
Umjetnik se promatra kao medij za ljude. Slikar, pisac ili kipar je onaj tko zna kako kanalizirati inspiraciju koja stiže od svih Damanhuraca – koji spremno daje svoje ruke, znanje i glas takvoj kolektivnoj kreaciji. Zbog toga umjetnički rad koji se stvara postaje dio zajedničkog identiteta, u kojem svaki Damanhurac prepoznaje dio sebe.
Kako je granica koja određuje umjetnost vrlo tanka, posebno u situaciji u kojoj se nalazi Damanhur, gdje je svako polje područje eksperimentiranja i duhovnog promišljanja, Damanhurci umjetnost smatraju sveprisutnim kreativnim načinom života. Stoga smo razvili originalne izričaje na raznim područjima, od umjetnosti uljepšavanja i oblačenja do zlatarstva, nakita i mnogih drugih stvari.